Na bogatom blagdanskom stolu, kao i u drugim svečanim prigodama, središnje mjesto pripada lijepom i raskošnom svijećnjaku. Dio je to nasljeđa i tradicije koju smo preuzeli od naših predaka, jer nekada je funkcionalan i lijep svijećnjak bio ono što danas nama znači kvalitetan i funkcionalan luster. Kako bi blagdanski stol izgledao što svečanije trebalo ga je dobro osvijetliti, stoga je i blagdanski svijećnjak bio raskošniji i već od onog svakodnevnog.

Danas će se malo tko odlučiti večerati isključivo uz svijeće, osim u izuzetno romantičnim prigodama. Dobra rasvjeta stola postiže se kvalitetnim lusterom s većim brojem rasvjetnih tijela, kao i jačinom rasvjete, odnosno žaruljama, koje u prostoriji, odnosno nad stolom daju veću količinu luxa. Tako je potisnuta osnovna namjena svijećnjaka, a ostala je tek ona dekorativna i sentimentalna, kao podsjetnik na dane kada su raskošni svijećnjaci odavale poseban dojam glamura i svečanosti.

Još prije stotinjak godina rijetko koje domaćinstvo, posebno ona izvan većih i razvijenijih gradova, moglo se pohvaliti strujom. Tada naravno nije bilo niti raznovrsnosti rasvjetnih tijela kao danas. Nije se moglo birati između halogenih i fluorescentnih svjetiljki ili žarulja sa žarnom niti. Tada je dobra voštanica značila produljenje dana, kako se sve aktivnosti u kući ne bi morale privesti kraju do sumraka. Uz svijeću se tada večeralo, prelo, šilo i čijalo, ali i pjevalo i razgovaralo. Svjetlost svijeće ili žar kamina tada su mijenjali i televizor, a kako jedna svijeća nije bila dostatna za obasjati veću prostoriju, ljudska je mašta kreirala sve ljepše i raskošnije svijećnjake. Oni su omogućavali da se svjetlost prenese tamo gdje je najpotrebnija, a štitili su stol od kapanja voska i zapaljenja stvari na njemu plamenom svijeće. 

Najčešći su dakako stolni svijećnjaci, od onih najjednostavnijih koji su zadovoljavali tek svoju funkcionalnu svrhu, do bogato ukrašenih i razvedenih, koji su primali i tucet svijeća, a koristili su se u dvorovima i bogatijim domaćinstvima u svečanim prigodama. Više svijeća upaljenih na svijećnjacima i raspoređenih po prostoru značilo je i više svjetlosti, a time i ugodnije druženje u večernjim satima, kada više nije bilo drugih dnevnih obveza i poslova za obaviti.   

Preteča lusterima svakako su viseći svijećnjaci, kakvi su krasili svodove crkvi i dvorana u dvorovima. Takvi su se svijećnjaci palili samo u posebnim prigodama, za dvorskih prijema i nedjeljnih misa. Njihovo paljenje, pri čemu je potrebno spustiti cijelo kolo sa svijećama, predstavlja pravi mali ritual. U manjem obliku i danas će takav luster sa svijećama predstavljati pravu atrakciju, no sigurno ne u dnevnom boravku, već u dvoranama za prijeme i većim primaćim prostorima raskošno opremljenih domova. 

Suvremeni svijećnjaci zapravo su dekorirani držači za svijeće, čija je to osnovna funkcija, a druga je da spriječi curenje voska po stolnjaku. Tako ćemo ih nerijetko naći u obliku staklenih ili metalnih tanjurića, ali i vrlo jednostavnih, no ništa manje atraktivnih modernističkih, kružnih ili četvrtastih nosača svijeća, koji su uglavnom pozlaćeni, posrebreni, niklani ili presvučeni drugim plemenitim metalom. Ponekad i jednostavan, ili čak staromodan svijećnjak u kombinaciji s maštovitom svijećom u obliku bora, snjegovića ili djeda mraza može izgledati vrlo vedro i zanimljivo na stolu ili na obližnjoj polici.

Ipak, pravi će poznavatelji vrijednosti svijećnjaka i ljubitelji prošlih vremena potražiti bogato ukrašeni i razvedeni, rustikalni svijećnjak, s nekoliko nosača za svijeće. Takav će starinski svijećnjak i danas izgledati vrlo atraktivno nasred stola, uz vremenski, odnosno stilski usklađen servis za jelo, lijep cvjetni aranžman ili uz bogato popunjenu trpezu, otmjene čaše i bocu kvalitetnog vina.  

U božićno vrijeme svijećnjakom postaje i stolni aranžman od prirodnog cvijeća, sušenog voća ili na božićnom vjenčiću, a vrlo maštovito može biti ako se svijećnjak izradi od božićne klade, odnosno badnja (badnjaka). U polegnutoj kladi mogu se (električnom bušilicom i svrdlom za drvo) izbušiti četiri rupe i u njih usaditi plitke metalne posudice, koje će poslužiti kao stalak za svijeće. Drvo se može i poblanjati s dvije strane kako se ne bi okrenulo na stolu, a s gornje strane zaštititi pločicom od pleksiglasa (dimenzija poblanjane površine). Pločica se može zakovati za drvo ili točkasto zalijepiti ljepilom za drvo na uglovima. U pleksiglasu i drvetu potom se izbuše rupe i u njih usade svijeće. Isto se zakovati mogu i metalne pločice od nehrđajućeg metala, u kojima je izbušena rupa. Vrlo originalan može biti i svijećnjaka izrađen u starom (drvenom) kotaču od seoskih kola ili na okruglom drvenom stalku. Svijeće će svoje mjesto dobiti na obodu kotača ili kružnog nosača, u kome valja izbušiti rupe. Obložen granom zimzelena i dekoriran jabukama ili ribama, kao prvim simbolom kršćanstva, postat će vrlo originalan svijećnjak, kome zbog dimenzija mjesto ipak neće biti na stolu.